Idem ja jutros polako na ispit i razmišljm o smislu života (kao i svaki put pred ispit). Nema ništa ljepše nego lagana jutarnja šetnja obalom Miljacke dok razmišljaš o smislu života i ideš na ispit. Zrakom se šire takvi miomirisi da izgubiš i samu volju za životom a da i ne spominjem misli o njegovom smislu. I idem ja tako i uživam kad viđu jada, neki hajvan (kako to mi u Bosni stručno kažemo) počinio nasilje nad mladim drvetom. I odmah pomisli sebi pa zar je to smisao, uništavati i biti uništen?! Ali kako su se minute ispita ozbiljno približavale, samo sam produžio. Ovu fotku sam napravio svojim mobačem u povratku. Sjećam se kada je to drveće tu posađeno. Već se formirala lijepa hladovina koja u pakleno vrućim sarajevskim mjesecima mlade zaljubljene parove čuva od sunca dok hodaju obalom. Ponovo gledam ovu sliku i mislim ZAŠTO?
